Jozef Vervoort susreo se s prof. Tomatisom u Parizu početkom 1972. godine i dvije su mu stvari ostale u sjećanju – kao prvo to je čovjek u 50-ima, s velikom karizmom, a kao drugo i bogatim znanjem, zahvaljujući kojemu je mogao reći toliko puno o nekoj osobi i njezinim karakteristikama na osnovi dviju crta – plave i crvene – na listu papira kao rezultatu slušnoga testa. Razlog posjeta Parizu bio je Jozefov sin koji je pri rođenju doživio hipoksiju te je stoga imao poteškoća s učenjem. Jozef i supruga te njihov sin Bart napravili su slušni test. Bart je s terapijom počeo 27. prosinca 1972., sljedeći tretman je bio na Uskrs 1973. te na ljeto te iste godine.
U to vrijeme prof. Tomatis imao je svoj institut, pisao je knjige, istraživao i proučavao govor i sluh, te je samo „usput“ liječnicima i terapeutima pružao uvid u područje audiopsihofonologije čiji je bio začetnik. Ako su prema mišljenju prof. Tomatisa imali dostatno znanje, davao im je licenciju da postanu APP terapeuti.
Do 1976. audiopsihofonologija se mogla provoditi samo uz medicinsku nadležnost. Nakon 1976. god. prof. Tomatis napušta liječničku komoru te je tim korakom APP došao u opasnost od isključivanja. Prema mišljenju svojih kolega liječnika previše je isticao i promovirao tu svoju metodu, a liječnicima to nije dopušteno. Također, iste godine njegov bivši bliski suradnik iskoristio je prigodu te patent Elektroničkog uha, kojem je istekao rok, uzima i na njegovim osnovama izrađuje novi uređaj koji je bio jeftiniji. Veliki razlaz stručnjaka APP-a dogodio se na kongresu u Antwerpenu kamo Tomatis nije bio pozvan. Ondje se osniva nova skupina stručnjaka APP-a koja je postojala samo iduće dvije godine. Vjernih 15 sljedbenika ostalo je uz prof. Tomatisa, koji uživa njihovu potporu i podršku Sveučilišta u Torontu, u Kanadi, koje tijekom sljedećih godina financira razvoj APP-a. Na taj je način francuski začetnik u Sjevernoj Americi otkrio važnost koštane provodljivosti i precesije te razvio novi uređaj i filtre za svoje novo Elektroničko uho!!
Tijekom 1982. preostali sljedbenici i predstavnici novih centara sastali su se u Parizu, gdje im je omogućen pristup rezultatima Tomatisovih istraživanja i novi uređaj.
Novi centri u svijetu počeli su se otvarati i broj njegovih sljedbenika je rastao. Tomatis je prenosio svoje znanje na kongresima, seminarima i tečajevima sve do 1996. godine.
Tijekom 1996., tada 76-godišnjak, Tomatis se počeo povlačiti od svijeta. Doznaje da je bolestan i odlučuje pronaći svojeg nasljednika. Ali njegov “izabrani“, Belgijac Jozef Vervoort, u početku odbija tu čast zbog svoje profesionalne odgovornosti prema 5 osnovnih škola u Sint-Truidenu čiji je bio ravnatelj. Tek krajem 1999. godine dobio je pristanak iz Belgije. Početkom 2001. godine predao je sve svoje dokumente Vervoortu, rezultate dugog i uspješnog života u istraživačkom svijetu. Alfred Tomatis nije doživio otvaranje muzeja u ljeto 2002. u Sint-Truidenu. Umro je 25. prosinca 2001. u Carcassonni, na jugu Francuske.